- Autor: Svetlana Slapšak

Nazovimo ih „droljama”, „djevojčurama”, „kučkama” – sve su to dobri prevodi francuske riječi „salope”. Ja neću da ih nazovem, hoću da ih slavim. Tako su, naime, posle jednog štosa u „Šarli Ebdou”, nazvali 343 potpisnice izjave o tome da su imale abortus, sa zahtjevom da se abortus legalizuje u ime jednakosti, pravičnosti i zdravlja žena. To se desilo prije pola vijeka, 1971. Izjava s imenima potpisnica pojavila se u „Nouvel Observateuru” 5. aprila. U to vrijeme, abortus je u Francuskoj bio zabranjen, kažnjiv sa do dijve godine zatvora i velikom novčanom kaznom. Pominjem samo neke slavne mrtve koje su potpisale izjavu: Simon de Bovoar, Žan Moro, Fransoaz Sagan, Anjes Varda. Pismo je označilo početak velike i konačno javne političke borbe za ženska prava. Misiju je preuzela politička prvakinja, ministarka za zdravlje, docnije predsjednica Evropskog parlamenta (1979-1982), Simon Vel, koja je inače pripadala konzervativnoj strani; preživjela je Holokaust kao Jevrejka, za razliku od svog oca, majke i brata. Četiri godine docnije, 1975, uspjela je i francuska skupština je izglasala legalizaciju abortusa. Danas je to dio osnovne zdravstvene zaštite. To nije bila njena jedina zasluga: godinu dana ranije, uspjela je da olakša nabavku kontraceptivnih sredstava, poboljšala je uslove života žena po zatvorima i uticala na donošenje niza drugih mjera. Među mnogim važnim stvarima, potpisnice pisma istakle su jednu, koja se inače nije često pominjala u sličnim zahtjevima širom svijeta: slobodu ljubavi.

U to doba, odobravale smo napore naših francuskih drugarica, i pomalo ih sažaljevale što time moraju da se bave. Morale su se boriti i za samostalno otvaranje računa u banci i za samostalno iznajmljivanje stana. No, one koje su poslije imale to iskustvo, znaju kakvi su uslovi bili u francuskim bolnicama za abortus, porođaj ili bilo šta drugo… Našoj samouvjerenosti bilo je dato još dvadesetak godina, koje su inače bile obilježene, otvoreno od 1978, od konferencije Drug-ca, mizoginijom, seksizmom, napadima na feminizam, novim patrijarhatom i konačno, sa propašću države, udarcima na zakone, jednakost i sva prethodno stečena ženska i druga prava soja, svakog soja. Borba protiv svega toga ima svoje junakinje, većinom neopjevane. I zbog toga se vrijedi sjetiti prvakinja, još starijih – recimo Julke Hlapec Đorđević, koja je mnogo pisala o seksualnoj etici, propovijedala sistem Margaret Zenger i pokušavala da se društveno prizna i uvede odgovornost muškarca. Istovremeno je jasno ukazivala na to da u SSSR-u, gdje je abortus bio legalizovan, to izvode u bolnicama u lošim uslovima. Julka Hlapec Đorđević je izdala dvije knjige Feminističkih eseja između dva rata kod Gece Kona, što je danas, kao paralela, skoro teško zamislivo. No, rasutost ima svoje prednosti…

Julka Hlapec Đorđević je zahtijevala novog, drugačijeg muškarca, „filofeminog“ muškarca. Nije nezamislivo. Upravo u proljeće 1971, kad sam se prvi put zapošljavala, morala sam da obavim i pregled kod ginekologa. Bila sam sama u čekaonici, kad je ušao sasvim mlad romski par. Govorili su malo romski, malo srpski. Bilo je jasno zbog čega je ona došla. Bila je uplašena i zbunjena. On se svom snagom trudio – pokušavao je da ju nasmije i konačno uspio, govorio joj je o svadbi, o tome da bi volio da ima sedmoro djece, bio je topao, nježan, zabavan. I sama sam se počela smijati njegovim šalama, i na kraju smo se sve troje oraspoložili. I danas se sjećam njegovog lica, lica pravog zanijetog ljubavnika i prijatelja. Sjetila sam se mnogih svojih prijateljica i njihovih priča: uglavnom o tome kako su, čim se pojavio problem, ostale potpuno same. Da ih prate do ginekologa? Svi oni pjesnici, profesori, partijski sekretari? Ovaj savršeni primjerak feminofilnog muškarca došao je na pregled i bilo je jasno da će je pratiti i dalje, možda mnogo poslije onog sedmog djeteta. Događaj me je naveo da postavim dodatno pravilo uz ono koje je postavila Simon de Bovoar: muškarac se ne rađa, nego postaje. Kao i bilo koji drugi soj, i ne zauvijek, bio je još docniji dodatak. Konačno, negdje devedesetih, to je za mene postalo „Julkino pravilo“, koje je označilo kraj svih usukanih pravila, pa i onog Simoninog.

Zato se danas nekako ne mogu samo radovati što postoji pokret #nisi sama, što se žene oslobađaju da kažu šta su preživjele, što se i mnogi solidarni drugih sojeva bune. Žao mi je vremena, ponovnog učenja, žao mi je što mlade žene nisu stabilne na našim ramenima, a tako su zaslužile. I zato hoću da ovo prisjećanje zvuči i kao izvinjenje.

Peščanik.net

---